Vile

05.01.2009.

...Vile...

Vile – Rusaljke – Veštice – Kuga – Jagababa

Već jednom navedeni stavak Prokopa Cezareca iz VI veka veli nam da

su Sloveni obožavali nimfe. Ta niža mitska bića koja Prokop zove

nimfama, a koje nisu ništa drugo već naše vile, spominju se i u

staroslovenskim spomenicima XIV i XV veka uz Peruna, Horza, Mokošu,

Rod i Rožanice. Na jednom mestu kod Đ. Hamartola sirena je

prevedena rečju vila; u nekoj povelji cara Konstantina Asena (XIII v.)

spominje se u blizini Skoplja neki vilski kladenac. /L. Leže, op. cit. pg.

168./

Naše narodne pesme opisuju nam najlepše poreklo i sva svojstva vila.

Na pitanje o poreklu vila veli nam Narodna pesma: "A mene vilu od

gore, – Mene je gora rodila, – U zelen listak povila, – Jutrenja rosa

padala, – Mene je vilu dojila". Vilu dakle, u ovoj pesmi, rađa gora, ali se

ona može roditi i na nekom crvenom glavičastom jesenjem cvetu.

Vile naš narod zamišlja kao prekrasne žene lepa lica i prekrasna stasa,

duge do zemlje crne ili zlatne raspletene kose, u kojima leži sva tajna

vile, i ako joj se samo jedna vlas iščupa, vila mora da umre. Vile su

večito mlade i imaju stalno na sebi dugu i tanku belu ili plavu haljinu,

koja krije kozje noge ponekim vilama. Neke vile imaju i krila, svojim

divnim glasom, primamljuju one mladiće u svoja kola. Oči vila sevaju

kao munje. Oni tanki beli konci, što se leti i u jesen viju po vazduhu,

zovu se vilinska svila, a neki to zovu i vile.

U svom Rečniku nam Vuk pod rečju "vila" veli da vile žive po velikim

planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada i lepa, u

belu tanku haljinu obučena i dugačke niz leđa i prsa raspuštene kose.

Vila neće nikom zla učiniti, dokle ih ko ne uvredi (nagazivši na njihovo

kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvredi, onda ga različito

nakaze; ustrele ga u nogu ili ruku, u obe noge ili obe ruke, ili u srce te

odmah umre.

Vilama postaju i duše umrlih devojaka; i ove vile žive u vodi i po

obalama uvek u igri ili zabavi.

Prema mestu gde žive vile mogu biti: planinkinje ili vile od gorice,

zatim vodene vile ili bereginje i napokon oblakinje.

Planinkinje vile su dobre, one se klade sa običnim smrtnim devojkama

kako to pokazuje pesma: "Kladila se vila i djevojka – ko će bolje poraniti

rano, – i doneti vode iza gore – i pomesti bele dvore svoje", /Narodne

pesme iz izdanja Narodne Prosvete Beograd, pesme osobito mitološke,

red. M. Đurić./ šta više devojka pobeđuje vilu u ovoj opkladi i ostaje

nekažnjena. Vile od gorice znaju odlično da leče i vidaju: "Kralja vida od

gorice vila – a kraljicu nema ko da vida". Ove gorske vile toliko su

dobre, da su one nekada pomagale ljudima polja obrađivati i marvu

čuvati. /Arhiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević-

Sakcinski, Zagreb, 1863./ Vila može da ima i dece, ona katkad sama

svoje čedo neguje: "Ne pij zlato odovud vodice; – ovde je vila čedo

okupala," a znade svoje dete dati i ljudima na čuvanje, i to je dete uvek

lepše i junačnije nego ostala deca. Veliki junaci biju megdan s vilom i

mogu da je ustrele: "Stade vila zaklinjati: – Ne str'jelaj me, mlad

junače! – i ustr'jelih belu vilu". Ali vila zna da bude i pomagačica i

posestrima: "Imala je đevojčica – bjelu vilu posestrimu". Vila gradi

gradove na oblacima, ali ume i da ruši sve što ljudi sazidaju i traži žrtvu

u temelje grada, kao i pesmi: "Zidanje Skadra na Bojani". Ona imade i

sinova i kćeri pa ih ženi i udaje: "Đe su vrata bijela platna, – Onđe vila

ćer udaje; – đe su vrata od skrleta, – onđe vila sina ženi". Planinkinje

vile zalaze i u pećine i pretvaraju se u zmije. Vodene vile su vrlo zle,

osvetljive, i zlobne, koje najradije gledaju, da se čovečanstvo muči kao

zmija na trnu. Pesmom namame svakog smrtnika na svoju propast.

/Arkiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević, 1863./

Neke od vodenih vila su kao i sirene pola žensko a pola riba; mogu se

pretvoriti i u labuda ili mogu imati samo labudove noge. Kad

kažnjavaju vile sakate one ljude ili dave mladiće koji se kupaju u

njihovim virovima, a uništavaju i one koji se usude mutiti ili uzimati

vodu iz njihova izvora.

Ono što su kod nas vile, ono su u Bugarskoj

spominje neki spomenik iz XV ili XVI veka, koji nosi naziv "Kako otpoče i

bi stvorena samovila"; zatim jedan bugarski religiozan spis iz XVIII

veka. /L. Leže, op. cit., pg. 168-169./ Svoju samovilu zamišljaju Bugari,

kako jaše na divljem jelenu, uzda joj je zmija, a bič guja otrovnica.

Samovile postoje i u našem narodu, ali su one kod nas vrlo zle i

osvetljive, ubijaju mladiće kao u pesmi "Mene ljubi bela vila, – bela vila

samovila – (veli mladi Ćurčić majci kad ona hoće da ga oženi "lepom

Jelkom Solunjankom") majka ne sluša reči Ćurćilove već ga ženi i: – "Tu

je došla bela vila – Bela vila samovila" a kad su pevci zapevali: "Bela

vila odletela – Ćurću mrtva ostavila". Koliko je dubokog korena uhvatilo

verovanje u vile kod našeg naroda vidi se iz toga što hrišćanska crkva

ni za čitavu desetinu vekova nije uspela da ovo verovanje iskoreni, i

naš narod u punoj zbilji još i danas, pre će pristati da se zameri Bogu

nego vilama (Čajkanović). Vilama naš narod još i danas žrtvuje. O kolu

vila u kome one igraju priča Jireček: "U Srednjoj gori, kao i u okolini

Trnova, Kotela i Ćustendila pokazali su mi samovilsko oro ili orište, gde

Samovile ili vile igraju noću... I na granici Srbije i Bugarske, između

Ćustendila i Vranja nalazi se (takav) jedan veliki krug i zove se Vilino

Kolo. Seljaci ne smeju noću u nj ući; ne kose ga, niti oru to zemljište".

/Cesty po Bulharsku – Prague, 1888./ Ko okusi vode iz izvora samovila

postaje jak kao samovila, baca kamen od milion oka, čupa iz korena

cela drveta, rađa krilatu decu bele kose i vatrenih očiju.

Dugo se mislilo da u vile veruju samo Južni Sloveni a naročito Srbi, ali

je Kolar našao vilu i kod Slovaka. U Trenčinskom komitatu vilama se

smatraju duše zaručnika, umrlih posle veridbe. One ne mogu naći mira

i osuđene su da noću lutaju. Ako sretnu koga čoveka, odvuku ga u

svoje kolo i nagnaju ga da igra s njima dok ne postane samo duša. Vila

ima i u Češkoj; u oblasti Hradec "bludičky" ili divlje vatre, a to su duše

onih koje je vila pomorila. /L. Leže, op. cit. 169./

Koren reči vile i etimologija njezina nije jasna. Niderle je izvodi od

glagola viliti tj. ludo trčati i otud izvodi vila. Vila kod Čeha i Poljaka

znači lud, a u Dalimilovoj hronici vilati znači voditi raskalašan život.

Stari oblik vila: u vezi je sa litvanskim welis (perci) misli Veselovski, a

Leže sve ovo dovodi u vezu sa vel (propast), koja se nalazi u Valhol.

Vile su kušali protumačiti i sa dies violae tj. kao praznik ljubičica.

Naslednici vile kod Rusa izgleda da su bile "

je datuma, i postalo je od rimskog "rosaria" ili "pascha rosarum".

Zamena imena vila u rusaljke izvršile se u doba primanja hrišćanstva

(ili možda nešto ranije) pa se onda naziv rusaljka raširio po mnogim

slovenskim zemljama i van Rusije i ako je prva postojbina vila samo u

Rusiji. Tako imamo u Bugarskoj:"rusalna grobišta; u Srbiji: crkva sv.

Bogorodice Rusalije ili sv. Trojice Rusalije u okolini Niša; u Slovenačkoj

(blizu hrv. granice) tri crkve jedna do druge od imenom Rosalnice, kod

Metlike.

Literatura o rusaljkama prilično je velika, i ona je dokazala neslovensko

poreklo imena rusaljki. Narodna etimologija dovela je rusaljke u vezu sa

rečju ruslo (potok), te nam je tako mnogo doprinela za izučavanje

rusaljki.

Svojstva vila i rusaljki su ista, i rusaljke kao i vile žive u vodi, poljima i

šumama i njih se Rusi boje, kao i Srbi svojih vila ili Bugari svojih

samovila. Slična mitska bića vilama i rusaljkama bila bi kod Čeka: Vodni

Panny; kod Slovaka Vodopanenky, koje izlaze katkad iz svojih kristalnih

dvorova na zabave mladeži; kod Lužičana Wodne jugfry; kod Poljaka

Bogunki, koje opet vuku nesmotrene u vodne dubine. /L. Leže, op. cit./

Verovanje u veštice vrlo je rasprostranjeno u našem narodu. Ako se

neki zao duh pretvori u leptira, kokošku ili drugu koju životinju on

postaje veštica. Veštice se najradije skupljaju na orahu. Najviše se

pojavljuju u vreme od Božića do Bogojavljenja, jer su tada nekršteni

dani i donji svet je otvoren, te po zemlji u to doba šetaju veštice, aveti i

svaka nečastiva sila. Vuk nam pod rečju "veštica" vrlo opširno priča o

pojavi ovog mitskog bića u našem narodu. Veštica (kamenica, krstača,

rogulja, coprnica) se zove ona žena, veli Vuk, koja (po nar.

pripovetkama) ima u sebi nekakav đavolski duh, koji u snu iz nje izađe i

stvori se u leptira, u kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a

osobito malu decu: kad nađe čoveka gde spava, a ona ga udari

nekakvom šipkom preko leve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i

izjede, pa onda prsi opet srastu. I narodna pesma "Izjedeni ovčar"

kazuje nam kako je dete Radoje ludo zaspalo i ne može da se probudi

jer veli: "Veštice su me izele: – Majka mi srce vadila, – strina joj lučem

svetlila."

Tako izjedeni ljudi odmah umiru, a neki žive više vremena, koliko je ona

osudila kad je srce jela, i onakovim smrti umiru, na kakovu ona bude

namenila. Veštice ne jedu belog luka, i zato se mnogi o belim i

božićnim pokladama namažu belim lukom po prsima, po tabanima i

ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. – Ni jednoj

mladoj i lepoj ženi ne kažu da je veštica, nego sve babama. Kad se

veštica jedanput ispovedi i oda, onda više ne može jesti ljude, nego

postane lekarica i daje travu izjedenima. Kad veštica leti noću, ona sna

se sija kao vatra i najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona kad

hoće da poleti od kuće namaže se nekom masti ispod pazuha pa reče:

"ni o trn ni o grm, već na pometno gumno". U Sremu se pripoveda, da

se onamo veštice najviše skupljaju više sela Molovina, na nekakome

orahu, a u Hrvatskoj se opet pripoveda, da se onamo skupljaju na Kleku

više Ogulina... Veštice beže od krsta i pred krstom njihova moć

prestaje.

Žena koja je veštica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj

čovek okrene glavu gde su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad

vide u veče kakoga leptira gde leti po kući, ponajviše misle da je

veštica, pa ako se može, uhvati ga, te ga malo napale na sveći ili vatri,

pa ga puste govoreći: "doći sutra da ti dam soli..." Kad u kakvom selu

pomre mnogo dece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je veštica, i

da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti

(jer kažu veštica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku

napolje i puste, ali ako ne može da potone, oni je ubiju, jer je veštica.

Uz vešticu i

veli Vuk, da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali

od nje). Mnogi kažu da su je viđali gde ide povezana belom maramom,

a gde koji pripovedaju da su je i nosili tj. ona nađe čoveka u polju ili

srete ga na putu, a gde kom dođe i u kuću, pa mu kaže: "Ja sam kuga,

već hajde da me nosiš tamo i tamo" (Kud ona hoće). Onaj je uprti na

krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući neće ništa učiniti) i

odnese je bez ikakve muke, (jer nije teška ni malo) kud mu kaže. Kuge

imaju preko mora svoju zemlju (gde samo one žive), pa ih bog pošlje

amo (kad ljudi zlo rade i mnogo greše) i kaže im koliko će ljudi

pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; zato kažu da se vrlo boje

zlih pasa. Kad kuga mori onda joj slabo govore kuga već kuma (kao da

bi je time umilostivili) niti smeju ostaviti u veče neoprane sudove; jer

ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi lepo oprani, pa ako ne

budu a ona sve kokoške i čanke izgrebe i otruje.

Jedan od nižih demona u ruskom folkloru jeste

ovog naziva glase: jendza, jandza, – ježi – jenžibaba. /G. Krek: op. cit./

Ime jednog nižeg demona

društvu sa samovilama, dovodi Leže u vezu sa jagababom.

// Iz knjige "Vasiljev - Slovenska Mitlogija"

05.01.2009.

Jedna rijec od mene.

Zelim jednu stvari da pojasnim svima koji su mi god komentarisali negativno za ovaj blog.

Hvala vam na komentarima, jer vase misljenje samo cini da ovaj blog postaje jos bolji i jaci.

Pod prvo, ovo sto ja ovdje pisem, nisu samo moje rijeci i nisam samo ja napisala, nego gdje sam god mogla naci nesta intresantno o vilama htjela sam da to i podjelim za vama koji isto kao ja vjerujete i uzivate citati i pricati o vilama. Ja kao sama osoba nemogu ovoliko da znam o vilama bez ikakve druge pomoci. Mnogo sam citala o njima i cula mnogo prica o vilama. Zato pokusavam da u ovaj blog smjestim sve moguce o vilama sto nadjem, i drago mi je da se mnogima svidja, jer zaista pokusavam da ovo bude jedno mjesto gdje se moze pronaci puno to o vilama.

A vama vjernima, koji posjecujete ovaj blog, izvinjavam se sto nisam mnogo vremena posvetila pisajuci, ali nisam nikad prestala! Josuvijek se trudim i evo postavila sam par postova.

Ugodno citanje i uzivanje.

Nadam se da su neki od vas uspjeli i imali srecu sresti koju dobru Vilu!

05.01.2009.

"Vilinski dnevnik"

Jos jedna veoma dobra magicna knjiga za one koje vole i vjeruju u vile!

Cicely Mary Barker umjetnica je s početka 20. stoljeća koja je svoj rad gotovo isključivo posvetila vilama i vilenjacima, tražeći ih u vrtovima, rascvjetanim gredicama i mirisnim cvjetovima drveća. Rezultat je bajkovita knjiga koja zaranja u čaroban svijet u kojem caruju ljepota i mašta. Ovdje ćete naći sve što trebate znati o vilenjacima – o njihovim krilima i šiljatim ušima, o vilinskom kolu i vilinskom sajmu na kojem vilenjaci ispijaju žirove kapice napunjene jutarnjom rosom i još mnogo, mnogo toga.

Godina je 1920. a mlada Cicely Mary Barker nalazi se u ladanjskoj kući svoga prijatelja u Sussexu, gdje će provesti proljeće i ljeto. Kako prolaze dani, Mary provodi vrijeme u vrtu pišući i crtajući, te počinje sumnjati da se u posvuda u cvijeću oko nje nalaze male vile i vilenjaci. Tako počinje njezina potraga za vilenjacima koja je rezultirala ovom knjigom i istraživanjem u vilenjački folklor. Iako izmišljeno djelo, «Vilinski dnevnik» se sastoji od originalnih autoričinih crteža, slika i dijelova pjesama iz 1920-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća.

05.01.2009.

"GDJE ŽIVE VILE I VILENJACI" - KNJIGA

PREPORUCUJEM OVU KNJIGU ZA ONOG KO VJERUJE U VILE!

Kratak opis:

Postoji pet posebnih mjesta na kojima se vile vole udomiti: krošnje stabala, šumsko tlo, vrtovi, aleje živice i močvarno tlo. Mary Cicely Barker otkrila je ova čarobna staništa nakon duge i naporne potrage, a svoje je znanje pohranila u knjizi prepunoj divnih slika, tajni i iznenađenja. Na svakoj stranici čeka vas trodimenzionalni prikaz po jednog vilinskog staništa s malim stanarima koji nas uvijek iznova očaraju. Na umjetnički oslikanim dodatnim knjižicama, preklopima, omotnicama i papirnatim 'konstrukcijama' koje se otvaraju listanjem knjige pronaći ćete mnoštvo savjeta, detalja i boja pa čak i vilinsku prašinu.
Ovaj je spomenar svojevrsna nadopuna Vilinskom dnevniku, za sve one kojima sićušna stvorenja blistavih krila uvijek izmame uzvik ushita i veselja.

Mnogo pozdrava, vasa Vila.

21.03.2008.

~**~VILENJACI~**~

Vilenjaci su stvorenja 15 cm visoka, vole plesati, mrze odjeću, a za učinjenu uslugu rado će primiti dar u obliku mlijeka ili hrane. Rado pomažu seljacima na farmama i starim ljudima koje često puta znaju zabavljati svojim plesom, pjesmom i smijehom. Oni koji iznevjere povjerenje vilenjaka, vilenjaci se mogu vrlo okrutno i bespoštedno osvećivati.

Vilenjaci imaju tamnu put. Žive u zajednicama, klanovima unutar humaka, pored rijeka ili pored mora. Klanovi se međusobno vrlo razlikuju u karakteru, običajima i životnim navikama. Vilenjaci su izuzetno lukavi i zajedno s njihovim magičnim moćima to čini njihovo najjače oružje.

Vilenjaci su došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U 12. Stoljeću u Engleskoj postojalo je vjerovanje da se djeca koja umru bez krštenja nakon smrti pretvaraaju u vilenjake.

još jedna legenda o nastanku vilenjaka govori o tome kako je, nakon što su protjerani iz Raja, Bog posjetio Evu i Adama. Eva je u to vrijeme umivala svoju mnogobrojnu djecu. Kad je Bog pozove zahtijevajući da mu dovede djecu, ona povede samo umivene, a prljave sakrije jer se sramila pokazti mu male zamazance.

Na pitanje da li su to sva njena djeca ona odvrati potvrdno. To naljuti Boga koji je znao sve, te on odredi da od tada ono što čovjek sakrije od Boga, Bog će sakriti od čovjeka. Tako su neumivena djeca postala nevidljiva. Zbog toga su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti.

Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi.

Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

01.02.2008.

VILE, VILENJACI...

Sta je vilenjak?
Vilenjak je malo bice ljudskog oblika koje ima nadnaravnu moc.
Engleska rijec za vile i vilenjake "fairy" potjece od starofrancuske rijeci "faerie" i latinske "fate" sto znaci sudbina.
U staroj se Grckoj vjerovalo da vile Mojre upravljaju ljudskom sudbinom.
Vilenjake zovu razlicitim imenima: vile,vilenjaci,vilinski rod,majusni ljudi.
Uz to,postoji velik broj raznih drugih nadnaravnih bica koja se opcenito smatraju vilenjacima,na primjer:elfi,piksici,domaci i bjesovi(vrazuljci).


GLAVNE VRSTE VILENJAKA:
Cvjetni vilenjaci
Prekrasna stvorenja koja utjelovljuju duh cvijeca,grmlja ili drveca.Mozete ih naci svuda gdje raste cvijece i drvece.
Elfi
Vesela stvorenja koja zive u kolonijama pod yemljom.Obozavaju zabave,glazbu i ples,a poznati su kao patuljci koji iyvode nepodopstine!
Piksici
Zaigrani nestasni patuljci.Zapadni okrug u Velikoj Britaniji poznat je po vrijednim,ali i zlocestim piksicima (eng.pixies ili piskies,kako ih nazivaju u Cornwallu).S vremena na vrijeme napadaju putnike.
Goblini
Mala grotesna stvorenja koja vole zadavati nevolje ljudima.Medutim,homogoblini su prijateljski raspolozeni i imaju smisao za humor (i skloni su nepodopstinama!)
Domaci
Vrijedni mali ljudi koji ponekad pomazu u kucnim poslovima.Prica se za njih da posjecuju seoska gospodarstva i obavljaju poslove dok obitelj spava.
Patuljci-rudari
Patuljci koji se bave rudarstvom.Ne izlaze na svjetlo dana,nego se drze pod yemljom jer bi se na danjem svjetlu pretvorili u kamen.
Patuljci
Mali bradati ljudi koji cuvaju skriveno blago u sumama i brdima gdje zive.
Leprekoni
Mudri irski vilenjaci koji nose tronoge sesire.Svaki leprekon ima skriveni vrc sa zlatom.

01.02.2008.

Proslo je dugo vremena...

Znam...proslo je dugo vremena odkad sam uopste ostavila trag na ovome blogu.....vjeruj te..nisam mogla zamisliti koliko vam se dopao ovaj blog, vidjeci sve komentare sto ste pisali.
To je ucinilo da imam jos zelje da nastavim pisati o VILAMA.....
Sve sto sam do sada napisala je ono sve sto sam znala i sto sam citala o Vilama...Mozda nece biti tako zanimljiv od sada kao sto je do sada bio...al mozda i vi snate nesta o VILAMA sto zelite podjeliti sa ostalima koji vjerujemo.

Cini cu mnogo od sebe da vas zabavim o ovoj temi i da u nama vjecno zive vile.

 

Uostalom - DALI ZNATE DA POSTOJE LJUDI KOJI JESU VILE? Jesteli mozda ikada culi za to?

 

 

 

22.03.2006.

=) * ViLe * =)

Pisi te o vilama sta god bilo =)

13.01.2006.

Jesteli ikada sreli VILE???

Dali ste ikada sreli neku vilu? I kakav je vas susret bio snjom? =)

23.06.2005.

Legenda o Ružica-gradu

Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.

Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad.

16.06.2005.

. . . SUSRET S VILAMA . . .

ISPRICAJ TE VASE DOGADAJE U SUSRETOM S VILAMA!!!!

14.06.2005.

SLAVENSKA BOZANSTVA

Arijac je pripadnik pete Rase Majke, nasljednice Atlantide.
H.P.Blavatsky tu rasu opisuje kao evropsku, bijelu, nastalu u
kvartaru (Tajna doktrina, sv.III).

"Arijski (lingvistika) = indoevropski, ariofon. Indoevropskim
nazivamo porodicu jezika kako ju je izdvojio F.Boop (Usporedna
gramatika indoevropskih jezika, 1833, izvornik na njemackom drugo izdanje 1885-1889, u V sv). Indoevropska jezicna grana ukljucuje slijedece grane: hetitsku, indijsku, iransku, toharsku, armensku, trackofrigijsku, grcku, ilirsku, albansku, italicku, keltsku, germansku, balticku i slavensku. Indoevropski narodi su s jezikom prenosili i zajednicku ideologiju..."

Podrucje Istre prije Slavena bilo je nastanjeno narodima raznog
podrijetla, od starosjedioca toga vremena, onih koji su se
asimilirali sa starosjediocima, koji su u svojim osvajackim pohodima prosli Istrom, ili se nakratko zadrzali, bili su to: Keramicari Trake, Iliri (Liburni i Histri), Heleni, Etruscani, Kelti, Rimljani, Huni, Goti, Bizanti, Longobardi, Avari, Franci,
Mleci, Germani, Austrijanci i drugi.

Tragovi stare indoevropske religije, nalaze se u religijama svih
evropskih naroda. Slicnosti, dakle, izmedju religija pojedinih
evropskih naroda ne treba odmah smatrati kao neki utjecaj, pozajmicu ili originalnost. Svakako dolazak Slavena, Hrvata u nase krajeve imao je vrlo vazne posljedice. Svi Liburnijski gradovi i gradovi Histra ubrzo se posve slaviziraju tako da je stari romanski jezik kojim su stanovnici govorili posve nestao i jedva mu nalazimo traga u toponimima. Tarsatica kao i Istra nastavili su zivjeti u novim uvjetima i novim okolnostima.

"Slavenska mitologija je politeistickog karaktera ali zato ipak ima jedno vrhovno bozanstvo, jednog boga bogova, kome su potcinjeni svi bogovi."


Vjerovanje u vrhovno bozanstvo, u boga bogova (Deus deorum),
postojalo je jos u indoevropskoj zajednici svih evropskih naroda, a izrazeno je u sanskrtskom jeziku sa rjecju "dyaus pita". Ovo
nadbozanstvo zadrzalo se u mitologijama svih evropskih naroda i to kod Grka pod imenom Zeus, kod Rimljana Jupiter i kod starih Germana Tuiz; kod Njemaca Ziu. U mitologiji starih Slavena nalazi se pod imenom SVAROG ili PERUN."

Perun, gospodar gromova, bog, koga svaki kronicar spominje, koji se najvise odrzao u folkloru, pripovjetci i pjesmi svih Slavena, koji je ostavio tragove na osobnim imenima, na imenima sela, planina i biljaka. Za direktnog nasljednika Peruna mozemo posve slobodno smatrati Sv. Iliju.

Ostala bozanstva starih Slavena bila su: Svetovid (Svarozic), Dazbog, Volos, Vales, Triglav, Stribog, Simargl (Zimogonja), Mokasa, Radgost, Trojan, Rudjevid, Gerovid (Jarevid), Porevid, Pripegala, Podaga (Pogada), Jula, Crnbog (Crt), i drugi.

Slavenska bozica bila je Vesna, Devana ili Morana, kao i mnoga druga lokalna bozanstva.

Na jednom mjestu Vladimir Nazor pjeva Crtu: "Gle mrtvacki pokri odar / sirno polje / vihor huji kroz gudure i kroz gaje / navjescuje zemlji Crt je sada vladalac i gospodar."


" Skupe se ljudi i žene s djecom, i prinose svojim bogovima na žrtvu volove, ovnove, a također i Kršćane. Oni smatraju da bogovi naročito vole kršćansku krv. Poslije toga svećenik prelijeva žrtvu krvlju, da bi bolje razumio proricanje. Jer po pričanju mnogih Slavena zli bogovi se najlakše mame krvlju. Kad se po običaju svrši čin prinašanja žrtve, onda sav narod posjeda za bogate stolove, jede, pije, pa se zatim veseli i pleše...Oni se na svojim gozbama i veseljima obređuju jednim peharom, pri kome izgovaraju neke riječi, koje, prije bih rekao, nisu u pohvalu bogu već kao proklinjanja, govoreći da sve što je dobro dolazi od boga dobra, a zlo od boga zla..." Helmold o Polapskim Slavenima, Chronica Slavorum

12.06.2005.

O NOVOJ VRSTI VILA

Gorske ili planinske vile lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i cuvaju ga. Tu su posebno brižne biokovske vile. Prica veæ stoljecima govori da su zaklete na sto godina (što vila zna što je to stotinu godina!). Odozgo su lijepe, ali donji im je dio tijela ružan: umjesto nogu imaju konjska kopita. Ipak, planinari, ne zaboravite: za biokovske se vile prica da su najzgodnije gorske vile. Ali su i opasne! Znaju biti dobre, ali i vrlo pakosne. Kad bi ljudi pošli na Biokovo brati ljekovite trave pa bi ih ugledali, one bi ih bacale s litica u ponor! Jer, one svoju moc nad ljekovitim travama ne žele podijeliti ni sa kime!
I drugdje po planinama vile beru "rosno po izbor cvijece" koje imade ljekovitu, nadnaravnu moæ: pomaže kod ozdravljenja, iscjeljuje rane, pomaže kod raznih tegoba. Takve se vile zovu i "biljarice" ili "vidarice". Vile utjelovljuju djelovanje prirodnih sila. Život svake od njih vezan je uz odreðeno drvo, biljku, planinu, izvor, rijeku ili jezero gdje ona djeluje i živi.
Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i naciniti si vilinske dvore. Vrijedi spomenuti da za svoje dvore cesto odabire i špilje. Uci unutra možeš samo ako su te vile pozvale. Inace nikada više neceš izaci. A unutra je prekrasan drugi svijet koga samo odabrani vide. Pred vecinom se posjetitelja pretvara u labirint stijena iz koga nema izlaza.
Naše najpoznatije špiljsko stanište vila bile su Vilinske jame u Samoborskom gorju. Legenda pripovijeda da su u njoj živjele lijepe djevojke raspletenih kosa. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su nocu obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su glazbu, a mrzile buku. Zbog buke koju je u ove krajeve donijela civilizacija otišle su u neke tiše krajeve. Otjerali su ih ljudi i svojim neprestanim dolascima i uništavanjem njihovih špilja. I danas postoji vjerovanje da bi se jednom ipak mogle vratiti; onda kad ljudi konaèno sa sobom odnesu smece (konzerve, papir, plastiku) koje svuda ostavljaju. A uništene špilje? Hoce li se one obnoviti?

Zašto se spominju zajedno vile s Biokova, vile vidarice i one iz Vilinskih jama? Zbog njima zajednicke velike ljubavi prema prirodi.
A mogu li se ljudi time pohvaliti?

12.06.2005.

NA VILINSKIM IZVORIMA

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i "vile oblakinje" koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obièno nalaze pored gorskih izvora. Mlaðe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se "vilinska vodica", nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo veæ culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
Treba se cuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi "Velebit se nadvio nad more..."
Prica se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajuci za divljim mackama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovace. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na cistini s malim jezercem obraslim lopocima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoèa spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim obiènim pastiricama. I one su njega primijetile i pocele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije casa casio; cuo je i on vec za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog iduceg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovacom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slucajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pricati jer se bojao da mu ljudi neæe vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko cašica lozovace previše, kako veli Šime Balen "pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu." Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i price o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaci, ali zasad uzalud...

09.06.2005.

cime se vile hrane?

Najviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja.
Još jedno upozorenje glede njihove prehrane: naša narodna predaja govori da se vile hrane "od nijeka", dakle putnicima uzimaju ono što netko zanijece, sakriva pred drugima, a ima. Zato ne budite sebicni! Zamjerit cete se i vilama.

08.06.2005.

Kakve su kao osobe?

Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav.
Postoje i vile posvaðuše, koje uživaju svaðati ljude, posebno muževe i žene. Da se zna: i za braène su svaðe cesto vile krive!
Vile cesto planinom idu same. Da ih ne prepoznamo pretvore se u zmiju, pticu, cak i staru babu. Obožavaju ples, pa se na odreðenim mjestima okupljaju i redovito plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i do smrti škakljati, to valjda i nije neka kazna. Na mjestima vilinskog kola izrastaju gljive i stvaraju one cudesne krugove gljiva po našim planinama.

06.06.2005.

Kako izgledaju?

Lijepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!

05.06.2005.

GDJE ŽIVE?

Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.

03.06.2005.

KAKO SU NASTALE?

Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
Mnogo je varijanata na ovu temu, ali se sve u jednom slazu; da je svijet bio lijepši, a ljudi sretniji,u doba kada su vile Svijetom hodale!


Proucavatelji govore da su vile dobri duhovi jadranske mitologije, djeve u bijelom, koje plešu na mjeseèini i zavode mladice. Kadre su nestati, kada god to to pozele, ali ako bi se slucajno dogodilo da ih uhvati majka zavedenog mladica, bile bi primorane bespogovorno mu sluziti.

29.05.2005.

Vile Velebita

''Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!''. Ovako govori od davnina nasa narodna usmena predaja.


Da li ste ikada bili na Velebitu, nasoj, zasigurno najljepsoj planini?
Nasa narodna predaja kaze da gore postoje vile.
Ja sam osobno cula da jedan covjek koji gore provodi veci dio godine razgovara s vilama!
I da ne zive samo tamo, vec i na drugim hrvatskim planinama kao sto su Biokovo, Prolog, Mosor, Omiska Dinara..., a zive i u sumama, i u raznim spiljama i jamama.

DAKLE:

Price o vilama i vilenjacima na planinama i u sumama postoje vjerojatno oduvjek. I isto tako postoje i svjedocanstva raznih ljudi iz raznih povjesnih razdoblja, bilo usmena, bilo pismena, o susretima s vilama.

Cak je i sam Petar Zoranic (nas knjizevnik iz 16. stoljeca), u svojoj knjizi ''Planine'' napisao kako je u Paklenici sreo vile i kako su ga one dalje vodile Velebitom.

Ti su se susreti radovito dogadjali na udaljenim i napustenim, ali uvijek prekrasnim mjestima.
Dakako, najcesce na proplancima, uz jezerca, izvore i na drugim carobnim mjestima.
Doduse, pretezno su se javljale planinarima i pastirima i to onima koji bi nakon napornog dana popili koju casicu vise, zaspali, te bi ih u onom mamurluku budjenja, kada je splet sna i jave nevjerojatno stvaran, posjetile vile!

Mnogi koji su ih vidjeli, prepali bi se, te glavom bez obzira utekli, ali su istovremeno bili i presretnida su vidjeli nesto toliko lijepo.

Pa onda!
Tko su te vile? Kako su nastale? Da li su stvarne? Gdje žive? Jesu li opasne?
I na kraju krajeva; kakvu bismo relaciju mogli povuci izmedju nasih hrvatskih i Tolkienovih vila i vilenjaka?
Tolkienovu mitologiju poznajemo, no poznajemo li nasu vlastitu? Vode li te dvije i sve ostale mitologije jednoj velikoj, predivnoj i zajednickoj istini, ili je zaista sve ono lijepo sto u ljudima budi ljubav i mastu, samo prazno slovo na papiru i splet rijeci davno izmisljenih prica?

Ovdje cu navesti ono malo sto znam o Hrvatskim vilama, a od vas ocekujem komentare, dodatke,i da pisete price koje znate.
Zasto ne bismo saznali nesto i o vlastitoj mitologiji!

25.05.2005.

Keltski mitovi

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona ("božanska"). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi "ulaz" u "drugi svijet" koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

22.05.2005.

Vilinska kraljica

BEBO
- vilinska kraljica kraljevstva Faylinn i Iubdanova žena u drevnoj irskoj legendi. Posjećivala je stanovnike Ulstera koji su prema njoj izgledali kao divovi.

BECUMA
- vila koja se udala za kralja Conn Catchatacha prema irskoj legendi. Ta veza je imala lošu kob i zemlja je počela patiti. Stoka nije davala mlijeko, a klasovi kukuruza nisu dozrijevali. Nagovorila je kralja da progna svog sina Arta. On se nakon nekog vremena vratio i pobijedio Becumu u partiji šaha i tada ju prognao iz Tare.

BEDIADARI ili Bidadari («dobri ljudi»)
- malene malezijske vile koje imaju mnogo sličnosti sa europskim rođacima, ukljućujući i ime «dobri ljudi».

20.05.2005.

Vilenjak

BEFANO
- talijanski vilenjak, ima grbu na leđima, hoda pomoću štapa i pojavljuje se u društvu svoje žene Befane na 6. siječnja. Prikazuju se na uličnim procesijama praćeni glazbom, ljudima obučenim u prnje sa zacrnjenim licima i konjima. Idu od kuće do kuće gdje pjevaju i dozivaju djecu, a ljudi ih daruju vinom i novcem.

BEFIND («BIJELA DAMA»)
- irska vilinska kuma koja pohodi rođenje djeteta, zajedno sa još dvije vile, kako bi prorekle djetetovu sudbinu i obdarile ga vilinskim darovima.

BEITHIR
- duh štetočina iz škotskih visoravni koji živi u pećinama.

BELA
- drijade iz Indonezije, vile drveća. Ako netko želi srušiti drvo, mora beli ponuditi hranu i pristojno ju zamoliti da se preseli na drugo drvo. Ako se to ne učini, uzrokovat će noćne more i bolest.

17.05.2005.

Vila s mnogo lica

BEN VARREY
- sirena sa otoka Mana koja je uglavnom prijateljski naklonjena otočanima. Upozorava moreplovce na dolazak oluje, a ponekad ih mami da se utope svojim prekrasnim pjevom.

BENDITH Y MAMAU («majčin blagoslov»)
- laskavi Glamorganshireski naziv za ova ružna stvorenja koja su nastala od križanja goblina i vila. Žive pod zemljom u plemenima i mrze ljude. Ubijaju im životinje, kvare alat i kradu krave. Ukrasti će i ljudsko dijete i u zamjenu ostaviti jedno od svoje djece. Da bi se vratilo dijete, potrebna je pomoć vještice. Kada se vrati, dijete se ničega ne sjeća osim vilinske glazbe.

BERCHTE ili Berchta («svjetla» ili «bijela dama»), Butzenbrecht, («darivateljica») i Perchta («isijavanje»)
- njemačka vila koja ima mnogo lica. Jedno od njih je Baba Roga koja se priziva kako bi zločestu djecu prisilila na lijepo ponašanje. Ona je također vještica velikih širokih stopala okrenutih prema van, željeznog nosa, duge sijede kose i malenih sjajnih očiju. Sa sobom nosi preslicu i oslijepit će svakog tko je pokuša poskrivečki promatrati dok se bavi nekim poslom, neki kažu da će svatko pasti u trans tko joj se nađe na putu Dvanaeste noći. Kada se probudi imat će sposobost da prorekne kakav će biti urod te godine.
- Kao Butzenbrecht, najviše posla ima između Božića i Nove godine. Uništava svaki ručni rad koji nije dovršen do Stare godine navečer. U njenu se čast kuće kite sa zimzelenim granama, na Dvanaestu noć (6. siječnja) mora se za nju ostaviti hrana jer inače će ju uzeti sama iz trbuha ljudi. No ima ona i dobru stranu- ako se naprave kolači u obliku papuča, napunit će ih darovima i slatkišima za dobru djecu. Slavlje 6. siječnja je prvobitno bilo slavlje zvano noć Perchtun, budući da je ona također i Perchta, ona uzima duše mrtve djece pod svoju brigu.
- Ona je čuvarica oranica i stoke i svatko tko ne cijeni njen posao biti će kažnjen. Ljudi se oblače kao Perchten, koja predstavlja duha dobrote i plešu po poljima kako bi otjerali zle duhove.
- Berchte se također pojavljuje kao znak smrti. U nekim dijelovima Njemačke, ona je predvodnica Divljeg lova, a prate ju vile i duhovi nekrštene djece, čija je zaštitnica. U proljeće je ljupka djeva duge meke kose sa grančicom glogovog cvijeća u ruci.
- nekad je bila boginja slična ili identična Holdi, božanstvo plodnosti i braka pa je ponekad zovu i Holdaberta, kombinacija imena Holda i Brechte. Gotovo je sigurno da je bila glavno božanstvo ognjišta i doma, te je u pogansko doba imala svoj blagdan Yule. U svakoj su se kući tada na kamenom oltaru palile miomirisne grane zimzeleni da bi je se dozvalo da prorekne budućnost svakog od ukućana.

16.05.2005.

Cudo

BLACK ANNIS («Crna Annis»)
- vila oluje ili zime plavog lica. Nastanjuje Dane Hills u Leicestershireu. Ima neurednu kosu, velike žute očnjake i živi u pećini koja se naziva «Odaja Crne Annis» koju je izdubila vlastitim noktima. Ispred pećine je hrast u koji se sakriva kada želi nekoga izbjeći ili zaskočiti neko dijete ili janje koje je zalutalo predaleko od kuće. Popit će im krv, meso pojesti, a kožu razapeti da se suši u pećini. Moguće je da je nastala kao iskrivljen oblik ili alter ego keltske boginje Anu ili Danu, majke svih bogova.

CRNI PSI ili fantomski psi
- ima ih diljem cijele Europe. Pojavljuju se na usamljenim mjestima, raskrižjima, mostovima, starim putevima, napuštenim stazama, crkvenim dvorištima, pogrebnim humcima, bunarima i sličnim mjestima. Zadržavaju se oko ulaza na posjede, u stvari čini se da čuvaju građevine koje je načinio čovjek, a posebno razne vrste granica.
- Malo su veći od smrtnih pasa, imaju crvene, zelene ili goruće oči, a ponekad samo jedno oko. Neki su bezglavi i buljave oči im lebde iznad tijela. Posvuda postoje svjedočanstva o nezemaljskim psima koji nestaju u jarkoj svjetlosti, jednom je ta svjetlost spržila jednog seljaka zajedno sa konjem i kolima.
- Crni pas izaziva strah. Njegova pojava je obično loš znak koji predskazuje smrt onome tko ga vidi ili nekome iz njegove obitelji. Charles Walton je susreo crnog psa na putu kući u Alveston i to devet večeri zaredom. Devete večeri je bezglavi crni pas prošao pored njega i slijedeći je dan dobio vijest o sestrinoj smrti. U istočnoj Angliji kada netko umire, kaže se da mu crni pas stoji do nogu. Crni psi također mogu i ubiti i rastrgati nekoga. Priča o Dartmoorskom crnom psu je poslužila kao inspiracija za priču Barskervillski pas Sir Arthura Conana Doylea.
- Postoji na stotine crnih pasa u cijeloj Engleskoj (oko 40 samo u okrugu Wiltshire) i svaki od njih ima svoje ime. U istočnoj Angliji zove se Black Shuck ili Old Shuck, u Suffolku Old Shock, u Somersetu je the Gurt Dog. Na sjeveru Engleske to je Barguest, Black Shag, Padfoot i Hooter, Gytrash, Trash ili Skriker. Na otoku Manu je Moddey Dhoo.
- Neki crni psi se pojavljuju kao nezemaljski psi u pratnji divljih lovaca. Neki od njih su Gabriel Hounds, Gabble Rechets, Dandy Dogs, Yeff Hounds, Wisht Hounds i Cwm Annwn. U Skandinaviji Wild Hunt (divlji lov) i Woden's Hunt. Svi su znak smrti ili nesreće.

15.05.2005.

ŠUME U KOJIMA RASTE ZVONČIĆ

To su mjesta na kojima su vilinske čarolije jake. Njihov zvon doziva vile na njihove gozbe na mjesečini. Prisutnost zvončića u hrastovoj šumi je siguran znak da tu obitavaju zla bića Hrastoljudi, te smrtnici trebaju biti na oprezu. U Somersetu se vjeruje da nikada ne treba brati zvončiće u šumi jer to može razljutiti vile. Ako si dijete, otet će te vile, a ako si odrastao nećeš više moći naći put iz šume sve dok te netko ne spasi. Vještice često sade zvončiće kako bi privukle vile te je nekoć to bio osuđujući dokaz na suđenju vješticama.

BO
- zločeste irske vile koje žive u močvarnim područjima. Odvlače neoprezne putnike u smrt. Gone ih bičujući ih vodenim travama.

14.05.2005.

CRNI PATULJCI

- Izraz za škotske Knockere ili patuljke koji žive u rudnicima.

CRNI VILENJACI
- izraz za tamne vilenjake ili patuljke iz skandinavskih mitova. Žive pod zemljom i crni su poput ugljena.

CRNI ERIC
- zli vilenjak koji je živio u spilji u Fitful Headu na Shetlandskim otocima. Krao je ovce i jahao demonskog konja kojeg je nazvao Tangie. Neki ga je hrabri seljak gonio i uspio ga baciti sa litice, ali je Tangie i dalje pustošio okolinu i napadao mlade žene u pokušaju da oženi smrtnicu. Ericova pećina se danas naziva «Kuća lopova».

CRNI JINN
- zao duh koji može opsjednuti ljude, po malezijskoj tradiciji.

14.05.2005.

PTICA KOS

- to su ptice Rhiannona, prema Welškoj tradiciji. Mogu začarati onoga tko ih čuje i odvesti ga u vilinsko kraljevstvo

KUPINA (Rubus fruticosus)
- ima neobično mjesto u tradiciji. U keltskim zemljama ju je zabranjeno jesti. U Britaniji i Cornwallu kažu da one pripadaju vilinskom narodu. U Francuskoj ih neki ljudi dan danas ne jedu, jer je vjerovanje da su povezane sa vragom koji ulazi u njih nakon 11. studenog (Old Samhain). Kupina je bila sveta biljka Kelta. U Škotskoj, kupina, oskoruša i tisa sadrže svetu vatru.

13.05.2005.

DIVLJA ŠLJIVA (Prunus Spinosa)

- biljka povezana sa vilama. Pojavljuje se u mnogim pričama, obično u kontekstu čarobnih prepreka koje se trebaju priječi ili kao zaštita junakinje (zbog oštrog trnja). Popularna je engleska priča koja govori o kćeri jednog diva koja je pobjegla sa princem. Divovi su pošli u potjeru za ljubavnicima. Princ je bacio trn za sobom i iz njega je iznikla guštara toliko gusta da se ni miš nebi mogao kroz nju provući, te su divovi odustali od potjere.
- Slično je i u priči o Trnoružici, ograda od divlje šljive je obrasla oko dvorca, ali se otvorila kako bi propustila princa. U priči o Rapunzel, vještica koja ju je zarobila, bacila je njenog prosca sa najviše kule, on je pao u grmlje i osljepio. Lutao je dvije godine sve dok ga Rapunzel, koja je za to vrijeme pobjegla iz dvorca, nije našla. Kada ga je ugledala tako slijepog, plakala je i plakala, njene su suze dotaknule njegove oči, te je on progledao.
- 11. studenog na Old Samhain u Irskoj je to dan vila divlje šljive, Lunantisha, bića sa Onog svijeta koja čuvaju sveto stablo divlje šljive od svakog čovjeka koji je dovoljno smion da obeščasti to sveto stablo režući mu grane na taj dan. Po Oghamu, druidskoj abecedi drveća, divlja šljiva se zove straif, što znači borba («strife», eng.). Riječi «pogubiti» («slay») i «plod divlje šljive» («sloe») su također usko povezane

12.05.2005.

Vilinski konj

BLANCHARD
- vilinski konj viteza Lanvala. Vila Tryamour mu ga je poklonila.

BLANQUETTE
- vrsta francuskih vila, sitne su i ljupke, uvijek obučene u bijelo.

BLATHNAT
- ljupka vilinska djeva koju je zarobio irski junak Cuchulain kada je upao u Drugi svijet. Ona je zatim postala predmet razdora njega i Cu Roi Mac Dairia koji ju je preoteo i oženio je. Cuchulain je isplanirao osvetu u zavjeri sa Blathnat i na svečanosti Samhaina ubili su njenog muža. Nesretna vila nije još dugo živjela nakon tog događaja jer ju je niz liticu gurnuo Cu Roi Mac Dairiev sluga.

12.05.2005.

Vile...

KRV
- u Irskoj se vjeruje da vile ne mogu vidjeti krv. U staro doba su ljudi zazirali od načina liječenja puštanjem krvi iz straha da ne bi naljutili vile. Neki kažu da vile imaju rijetku bijelu krv poput mlijeka i smatra se da je to jedan od razloga zbog čega se vole miješati sa ljudima, da učvrste svoju krv. Bjelkasta tekućina koja se može jutrom vidjeti na tlu je vilenjačka krv prolivena u noćnim bitkama. Postoje i mnoge vrste vila koje vole piti ljudsku krv, poput vampira. Na otoku Manu vjeruje se da ako se noću ne ostavi voda za vile, one će doći po ljudsku krv.

BLOODY BONES, Rawhead-and-Bloody-Bones, Tommy Rawhead
- zli goblin iz Engleske koji jede zločestu djecu. Živi u kredencu, obično ispod stepenica. Ako proviriš kroz pukotinu, vidjet ćeš ga kako se ščućurio na hrpi sažvakanih kostiju pojedene djece , a krv mu curi niz lice. Nema kožu i sav je izranjavan kao da ga je netko upravo ogulio. Ako ga promatraš kroz ključanicu, uhvatit će te!!!!

10.05.2005.

Vile

Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća.
"Ljudi, vele da ima nekakova trava, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala rađaju se mlade vile." Kukuljević, "Vile".
U Slavoniji pričaju da, ako im se isčupa jedna vlas, odmah umiru. U početku su bile demoni sudbine vezane uz svijet mrtvih ili nepogoda, da bi kasnije počele poprimati svojstva demona lova i prirode, a zatim i svojstva žena. Katkada imaju krila,onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja. One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Ima i gorskih vila. One imaju ulogu Sv. Ilije u svim atmosferskim pojavama. Skupljaju oblake, proizvode buru, čuvaju od tuče. Stanuju na zvijezdama. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u šumi ili u trijemu pred svim ukućanima. Odlete s djetetom u naručju. Hrane se mlijekom košuta. Iščekujući sunce, jašu na jelenima (jelen je u arijskoj mitologiji sunčani simbol. Vile vodne su zle, a vile zračne su dobre. One se mogu pobratimiti sa čovjekom ako im se svidi. U narodu je postojalo vjerovanje de se posebnim obredom moglo steći takvo pobratimstvo: u nedjelju kad je pun mjesec, čovjek mora otići u šumu, oko sebe brezovom metlom ucrtati kružnicu, a u krug staviti konjsku balegu, dvije do tri konjske dlake i konjsko kopito. Zatim mora triput zahukati, triput obići oko kopita i izgovoriti: "Oj, vilo, moja krvna sestro, tražeći te prošao sam devet šuma, devet planinskih visova i devet razrušenih utvrda. Priđi i postani mi posestrimom." U našim krajevima spominju vilu planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju, vodenu, zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora, šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama.
Sreća je od svih svijetlih bogova, pa tako i od vila, jer su svijetle boginje. Najluđi je čovjek koji vidi vilu, a ne odaje joj čast i štovanje. Njega ljudi kore govoreći mu: "Sreća te tražila, a ti je lud nisi umio naći." Kukuljević, Vile.

10.05.2005.

vilenjaci

BOABHAN SITH
vile škotskih visoravni koje izgledaju kao prekrasne žene, a zapravo su vampiri žedni krvi mladića. Prvo se pojavljuju u obliku vrane ili gavrana, zatim kao prelijepe djevojke u bijelim ili zelenim haljinama sa kariranom vrpcom, a imaju kopita umjesto stopala. Njihovo zavijanje se može čuti miljama uokolo. Moguće da su zlokoban oblik Bijelih djeva. Ime Boabhan također označava oprženu vranu, a nastalo je od irski Badhbh ili Badba, što je ime zlokobne božice rata, čije ime se još i koristi kao izraz za vilu, vješticu ili vranu.


BOAG
vodeni vilenjak koji nastanjuje stari mlin i most na rijeci Biss, koja je pritoka rijeke Avon u jugozapadnoj Engleskoj. Visok je 30 cm, ima crveni nos, što se može objasniti njegovom sklonošću prema jabukovači. Običaj mu je skrivati se pod mostom i imitirati vrisku djevojaka da bi privukao mladiće u svoj brlog. Kada ih uhvati, zamata ih u paukovu mrežu i utapa. Njegovom divljanju je došao kraj kada su duše utopljenika zaplakale tako glasno da je došao vilenjak na bijelom konju, svezao ga i bacio s mosta. Duhovi utopljenih su ga zarobili u kavez od paučine u koritu rijeke. Još ga i dan danas tamo muče.

09.05.2005.

Plavi vilenjaci

PLAVI BEN
-gorući zmaj koji živi u Putsham Hillu u Somersetu. Hladi se plivajući u moru. Lokalni stanovnici tvrde da je fosilizirani ostatak ihtiosaura u muzeju Taunton zapravo ostatak Plavog Bena.

BLUE BURCHES
- vilenjak iz Engleske koji je nekad živio u postolarevoj kući u Blackdown Hillsu u Somersetu. Obično se pojavljuje kao starac u plavim hlačama, iako može mijenjati oblik.


PLAVI LJUDI IZ MINCHA ili Plavi ljudi iz Muira
- nastanjuju Minch, kanal koji dijeli Vanjske Hebride od kopna. U tom kanalu se nalaze Otoci Shiant («začarani») koji su okruženi uzburkanom vodom koju pokreću vodeni vilenjaci znani kao Plavi ljudi iz Mincha. Napadaju svaku lađu čiji kapetan ne zna odgovor na njihovu zagonetku, te odvlače moreplovce u svoje podvodne špilje. Sjajno plave ili sive su boje, bradatih lica. Može ih se uočiti kako proviruju između valova. Vodi ih njihov poglavica.

06.05.2005.

NEPOGODE I BOLESTI VILA

- vjerovanje je svuda u svijetu da su prirodne nepogode i bolesti djelo vila i duhova. Smrt i paralize su tako pripisane vilinskim strijelama. Korijen engleske riječi «stroke» («udar») za paralizu je izveden iz «elf stroke» («vilenjački udar»). Vilenjačke strijele mogu izazvati oticanje butina koje postaju crvene i upaljene od reume i artritisa. Prisustvo nevidljivog vilenjačkog skupa uzrokuje paralizu. Grčevi su kazna za uvrede vilama. Tuberkulozu uzrokuje jedenje vilenjačke hrane ili posjećivanje vilinskog brežuljka u noći. Vile uzrokuju grčeve, modrice, osip i uši. Dječja paraliza je znak da je dijete zamjenjeno vilinskim djetetom, jer ako se dijete ostavi bez nadzora, doći će zle vile i zakrenut će mu udove i uzrokovati deformacije. Vile noću kradu konje i pletu im grive u vilenjačke pletenice. Engleske vile mogu ukrasti tvoju sjenu što će uzrokovati polagano nestajanje i smrt. U Norveškoj vilenjački dah uzrokuje plikove po tijelu.
- Vile koje uzrokuju snijeti su učestalije zimi, jer su vjerojatno povezane sa drevnim duhovima koji donose zimu, propadanje, bolest i smrt.


BLODEUWEDD («cvjetno lice»)
- vila načinjena od devet vrsta cvjetova prema welškom mitu. Načinjena je da bi postala nevjesta Llewu, jer mu je njegova majka Arianrhod zabranila da oženi smrtnicu, ali se Blodeuwedd zaljubila u Gronw Pebyra i s njim smislila plan da ubije muža, međutim, čarobnjak Gwydion ga je pronašao i oživio, a Blodeuwedd za kaznu pretvorio u sovu.
- Ta priča je zapravo drevna metafora o zamjeni uloga boginja i bogova u određenom dobu. Llew znači «onaj koji sjaji» i on je ljetni bog sunca, njegova nevjesta Blodeuwedd («cvjetno lice») je cvjetna boginja ljeta. Gronw je «Gospodar jezera», Llewova suprotnost sa jesenskim vodenim obilježjima. Blodeuwedd postaje boginja vještica u obliku sove (neki kažu da je lice sove u obliku cvijeta). Priča o buntovnoj nevjesti se odrazila u priči o Guinevere i Arthuru, o Blathnat i Cuchulain

24.04.2005.

Fairy Song

The moonlight fades from flower and tree,
And the stars dim one by one;
The tale is told, the song is sung,
And the Fairy feast is done.
The night-wind rocks the sleeping flowers,
And sings to them, soft and low.
The early birds erelong will wake:
'T is time for the Elves to go.

O'er the sleeping earth we silently pass,
Unseen by mortal eye,
And send sweet dreams, as we lightly float
Through the quiet moonlit sky,
For the stars' soft eyes alone may see,

And the flowers alone may know,
The feasts we hold, the tales we tell:
So 't is time for the Elves to go.

From bird, and blossom, and bee,
We learn the lessons they teach;
And seek, by kindly deeds, to win
A loving friend in each.
And though unseen on earth we dwell,
Sweet voices whisper low,
And gentle hearts most joyously greet
The Elves where'er they go.

When next me meet in the Fairy dell,
May the silver moon's soft light
Shine then on faces gay as now,
And Elfin hearts as light.
Now spread each wing, for the eastern sky
With sunlight soon will glow.
The morning star shall light us home:
Farewell! for the Elves must go.

24.04.2005.

Zašto su vile nestale iz naših života?

U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju.

24.04.2005.

Ušušur

Ušušur je bio vilenjak zaljubljen u lijepu djevojku. Kad se ona udala za drugog, Ušušur je začara tako da se sirota djevojka utopila u rijeci. Rastrzan bolom i sam skoči za njom. Želeći se kazniti sveza sam sebe za nogu i ostane živjeti na dnu rijeke. Na dan kad počinje jesen i vode se preobrazuju, ispliva i triput zapjeva: "ušur, ušur, ušur!" Tko mu čuje pjesmu, umrijet će tu jesen. Zaštitnik je mutavaca, melankoličara i luđaka. Ljudi iz Plehana vele da je Ušušur lancima vezan na dnu riječnog vira u rijeci Ukrini i drugim rijekama u Bosanskoj Posavini.

24.04.2005.

Rusalka ili Fata Padouri

U ruskom folkloru Rusalke imaju istu ulogu koju imaju vile kod Južnih Slavena. Kao i vile one žive u vodi, poljima, šumama.Narod ih se boji, osobito u vrijeme Duhova (Rusalja). U nekim krajevima njihov se kult veže uz kult mrtvih. Vjeruje se da su to duše umrlih djevojaka, duše žena koje su se svojevoljno utopile, družice Vodenog. U sjevernoj Rusiji opisuju ih kao blijeda stvoranja, nalik na mrtvace, sa zelenim svijetlećim očima, južnije, posebno u Podunavlju, one su lijepe ali opasne jer svojim pjevom privlače u rijeku mladiće koji se utapljaju. Zimi su pod površinom vode i izlaze samo povremeno kad je toplije, a za Duhova se sele u šumu. Ljeti su šumske vile što sjede na krošnjama i noću plešu na čistinama. Njihova moć leži u erotskoj privlačnosti. Bio je običaj da se njima u čast na grane vješaju krpice. Žive po tri,sedam,devet ili jedanaest zajedno. One su članice posebnog nadnaravnog reda i ljudi s njima moraju postupati oprezno. Na mjestu gdje su one plesale spaljena je trava i taj krug više ne ozeleni. Plešu tako brzo da se čini kako nogama ne dodiruju tlo.
Češki narod je znao za Vodni Panny ili Ženy, Slovački za Vodopanenky. One stanuju pod vodom u kristalnim dvorcima. U Poljskoj se zovu Bogunki (boginjice) i one vuku nepažljive u vodene dubine.

RUSALKE
Demonska ženska bića. To su vodene nimfe koje plešu na šumskim proplancima i livadama u noći mladog mjeseca. Slaveni (posebno Istočni) su vjerovali da Rusalkin smijeh može biti fatalan za muškarce.



24.04.2005.

Samovila

U Bugarskoj su česte legende o samovilama u sjevernim krajevima tj. samodivama u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta. Bugarske vile borave na planini i u vodama, najviše ispod mostova, u šumi i moru. No najčešće se igraju na planinskim vrhovima. Pod utjecajem kršćanstva, bugarskim vilama je istaknuto zlo, noćno lice.


Stariji postovi

Vile
<< 01/2009 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


Stranice

VILE & VILENJACI

Vile i vilenjaci pjeuse potiho.
Osmijesi im sjaje na licu poput zlacanih zvijezda.
Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim. Haljine im se obavijaju oko tijela... kao zmije oko svoje zrtve.
I stezu ih. Stezu ih sve jace i jace. Osmijesi izblijede.
Zavlada muk. Vila i vilenjaka vise nema. Kroz cijelu sumu odjekuje rijec, tiho kao lopov svima se uvlaci u srce i krade ono najvrijednije.
Ono jedinstveno, ono nase jedino. Krade snove i vizije, krade zelje. Krade ono sto jesmo. Svi postajemo isti. Razlike nema.

U vrijeme ono, kad ljudi bijahu dobri, a vile njima pomagale polja žeti, travu kositi,
korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi, tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale.
Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon.
Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri zabaciše svoje tambure
i svirale, pjesma je
utihnula.



BROJAČ POSJETA
103745

Powered by Blogger.ba