...Vile...
Vile – Rusaljke – Veštice – Kuga – Jagababa Već jednom navedeni stavak Prokopa Cezareca iz VI veka veli nam da su Sloveni obožavali nimfe. Ta niža mitska bića koja Prokop zove nimfama, a koje nisu ništa drugo već naše vile, spominju se i u staroslovenskim spomenicima XIV i XV veka uz Peruna, Horza, Mokošu, Rod i Rožanice. Na jednom mestu kod Đ. Hamartola sirena je prevedena rečju vila; u nekoj povelji cara Konstantina Asena (XIII v.) spominje se u blizini Skoplja neki vilski kladenac. /L. Leže, op. cit. pg. 168./ Naše narodne pesme opisuju nam najlepše poreklo i sva svojstva vila. Na pitanje o poreklu vila veli nam Narodna pesma: "A mene vilu od gore, – Mene je gora rodila, – U zelen listak povila, – Jutrenja rosa padala, – Mene je vilu dojila". Vilu dakle, u ovoj pesmi, rađa gora, ali se ona može roditi i na nekom crvenom glavičastom jesenjem cvetu. Vile naš narod zamišlja kao prekrasne žene lepa lica i prekrasna stasa, duge do zemlje crne ili zlatne raspletene kose, u kojima leži sva tajna vile, i ako joj se samo jedna vlas iščupa, vila mora da umre. Vile su večito mlade i imaju stalno na sebi dugu i tanku belu ili plavu haljinu, koja krije kozje noge ponekim vilama. Neke vile imaju i krila, svojim divnim glasom, primamljuju one mladiće u svoja kola. Oči vila sevaju kao munje. Oni tanki beli konci, što se leti i u jesen viju po vazduhu, zovu se vilinska svila, a neki to zovu i vile. U svom Rečniku nam Vuk pod rečju "vila" veli da vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada i lepa, u belu tanku haljinu obučena i dugačke niz leđa i prsa raspuštene kose. Vila neće nikom zla učiniti, dokle ih ko ne uvredi (nagazivši na njihovo kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvredi, onda ga različito nakaze; ustrele ga u nogu ili ruku, u obe noge ili obe ruke, ili u srce te odmah umre. Vilama postaju i duše umrlih devojaka; i ove vile žive u vodi i po obalama uvek u igri ili zabavi. Prema mestu gde žive vile mogu biti: planinkinje ili vile od gorice, zatim vodene vile ili bereginje i napokon oblakinje. Planinkinje vile su dobre, one se klade sa običnim smrtnim devojkama kako to pokazuje pesma: "Kladila se vila i djevojka – ko će bolje poraniti rano, – i doneti vode iza gore – i pomesti bele dvore svoje", /Narodne pesme iz izdanja Narodne Prosvete Beograd, pesme osobito mitološke, red. M. Đurić./ šta više devojka pobeđuje vilu u ovoj opkladi i ostaje nekažnjena. Vile od gorice znaju odlično da leče i vidaju: "Kralja vida od gorice vila – a kraljicu nema ko da vida". Ove gorske vile toliko su dobre, da su one nekada pomagale ljudima polja obrađivati i marvu čuvati. /Arhiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević- Sakcinski, Zagreb, 1863./ Vila može da ima i dece, ona katkad sama svoje čedo neguje: "Ne pij zlato odovud vodice; – ovde je vila čedo okupala," a znade svoje dete dati i ljudima na čuvanje, i to je dete uvek lepše i junačnije nego ostala deca. Veliki junaci biju megdan s vilom i mogu da je ustrele: "Stade vila zaklinjati: – Ne str'jelaj me, mlad junače! – i ustr'jelih belu vilu". Ali vila zna da bude i pomagačica i posestrima: "Imala je đevojčica – bjelu vilu posestrimu". Vila gradi gradove na oblacima, ali ume i da ruši sve što ljudi sazidaju i traži žrtvu u temelje grada, kao i pesmi: "Zidanje Skadra na Bojani". Ona imade i sinova i kćeri pa ih ženi i udaje: "Đe su vrata bijela platna, – Onđe vila ćer udaje; – đe su vrata od skrleta, – onđe vila sina ženi". Planinkinje vile zalaze i u pećine i pretvaraju se u zmije. Vodene vile su vrlo zle, osvetljive, i zlobne, koje najradije gledaju, da se čovečanstvo muči kao zmija na trnu. Pesmom namame svakog smrtnika na svoju propast. /Arkiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević, 1863./ Neke od vodenih vila su kao i sirene pola žensko a pola riba; mogu se pretvoriti i u labuda ili mogu imati samo labudove noge. Kad kažnjavaju vile sakate one ljude ili dave mladiće koji se kupaju u njihovim virovima, a uništavaju i one koji se usude mutiti ili uzimati vodu iz njihova izvora. Ono što su kod nas vile, ono su u Bugarskoj spominje neki spomenik iz XV ili XVI veka, koji nosi naziv "Kako otpoče i bi stvorena samovila"; zatim jedan bugarski religiozan spis iz XVIII veka. /L. Leže, op. cit., pg. 168-169./ Svoju samovilu zamišljaju Bugari, kako jaše na divljem jelenu, uzda joj je zmija, a bič guja otrovnica. Samovile postoje i u našem narodu, ali su one kod nas vrlo zle i osvetljive, ubijaju mladiće kao u pesmi "Mene ljubi bela vila, – bela vila samovila – (veli mladi Ćurčić majci kad ona hoće da ga oženi "lepom Jelkom Solunjankom") majka ne sluša reči Ćurćilove već ga ženi i: – "Tu je došla bela vila – Bela vila samovila" a kad su pevci zapevali: "Bela vila odletela – Ćurću mrtva ostavila". Koliko je dubokog korena uhvatilo verovanje u vile kod našeg naroda vidi se iz toga što hrišćanska crkva ni za čitavu desetinu vekova nije uspela da ovo verovanje iskoreni, i naš narod u punoj zbilji još i danas, pre će pristati da se zameri Bogu nego vilama (Čajkanović). Vilama naš narod još i danas žrtvuje. O kolu vila u kome one igraju priča Jireček: "U Srednjoj gori, kao i u okolini Trnova, Kotela i Ćustendila pokazali su mi samovilsko oro ili orište, gde Samovile ili vile igraju noću... I na granici Srbije i Bugarske, između Ćustendila i Vranja nalazi se (takav) jedan veliki krug i zove se Vilino Kolo. Seljaci ne smeju noću u nj ući; ne kose ga, niti oru to zemljište". /Cesty po Bulharsku – Prague, 1888./ Ko okusi vode iz izvora samovila postaje jak kao samovila, baca kamen od milion oka, čupa iz korena cela drveta, rađa krilatu decu bele kose i vatrenih očiju. Dugo se mislilo da u vile veruju samo Južni Sloveni a naročito Srbi, ali je Kolar našao vilu i kod Slovaka. U Trenčinskom komitatu vilama se smatraju duše zaručnika, umrlih posle veridbe. One ne mogu naći mira i osuđene su da noću lutaju. Ako sretnu koga čoveka, odvuku ga u svoje kolo i nagnaju ga da igra s njima dok ne postane samo duša. Vila ima i u Češkoj; u oblasti Hradec "bludičky" ili divlje vatre, a to su duše onih koje je vila pomorila. /L. Leže, op. cit. 169./ Koren reči vile i etimologija njezina nije jasna. Niderle je izvodi od glagola viliti tj. ludo trčati i otud izvodi vila. Vila kod Čeha i Poljaka znači lud, a u Dalimilovoj hronici vilati znači voditi raskalašan život. Stari oblik vila: u vezi je sa litvanskim welis (perci) misli Veselovski, a Leže sve ovo dovodi u vezu sa vel (propast), koja se nalazi u Valhol. Vile su kušali protumačiti i sa dies violae tj. kao praznik ljubičica. Naslednici vile kod Rusa izgleda da su bile " je datuma, i postalo je od rimskog "rosaria" ili "pascha rosarum". Zamena imena vila u rusaljke izvršile se u doba primanja hrišćanstva (ili možda nešto ranije) pa se onda naziv rusaljka raširio po mnogim slovenskim zemljama i van Rusije i ako je prva postojbina vila samo u Rusiji. Tako imamo u Bugarskoj:"rusalna grobišta; u Srbiji: crkva sv. Bogorodice Rusalije ili sv. Trojice Rusalije u okolini Niša; u Slovenačkoj (blizu hrv. granice) tri crkve jedna do druge od imenom Rosalnice, kod Metlike. Literatura o rusaljkama prilično je velika, i ona je dokazala neslovensko poreklo imena rusaljki. Narodna etimologija dovela je rusaljke u vezu sa rečju ruslo (potok), te nam je tako mnogo doprinela za izučavanje rusaljki. Svojstva vila i rusaljki su ista, i rusaljke kao i vile žive u vodi, poljima i šumama i njih se Rusi boje, kao i Srbi svojih vila ili Bugari svojih samovila. Slična mitska bića vilama i rusaljkama bila bi kod Čeka: Vodni Panny; kod Slovaka Vodopanenky, koje izlaze katkad iz svojih kristalnih dvorova na zabave mladeži; kod Lužičana Wodne jugfry; kod Poljaka Bogunki, koje opet vuku nesmotrene u vodne dubine. /L. Leže, op. cit./ Verovanje u veštice vrlo je rasprostranjeno u našem narodu. Ako se neki zao duh pretvori u leptira, kokošku ili drugu koju životinju on postaje veštica. Veštice se najradije skupljaju na orahu. Najviše se pojavljuju u vreme od Božića do Bogojavljenja, jer su tada nekršteni dani i donji svet je otvoren, te po zemlji u to doba šetaju veštice, aveti i svaka nečastiva sila. Vuk nam pod rečju "veštica" vrlo opširno priča o pojavi ovog mitskog bića u našem narodu. Veštica (kamenica, krstača, rogulja, coprnica) se zove ona žena, veli Vuk, koja (po nar. pripovetkama) ima u sebi nekakav đavolski duh, koji u snu iz nje izađe i stvori se u leptira, u kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu decu: kad nađe čoveka gde spava, a ona ga udari nekakvom šipkom preko leve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede, pa onda prsi opet srastu. I narodna pesma "Izjedeni ovčar" kazuje nam kako je dete Radoje ludo zaspalo i ne može da se probudi jer veli: "Veštice su me izele: – Majka mi srce vadila, – strina joj lučem svetlila." Tako izjedeni ljudi odmah umiru, a neki žive više vremena, koliko je ona osudila kad je srce jela, i onakovim smrti umiru, na kakovu ona bude namenila. Veštice ne jedu belog luka, i zato se mnogi o belim i božićnim pokladama namažu belim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. – Ni jednoj mladoj i lepoj ženi ne kažu da je veštica, nego sve babama. Kad se veštica jedanput ispovedi i oda, onda više ne može jesti ljude, nego postane lekarica i daje travu izjedenima. Kad veštica leti noću, ona sna se sija kao vatra i najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona kad hoće da poleti od kuće namaže se nekom masti ispod pazuha pa reče: "ni o trn ni o grm, već na pometno gumno". U Sremu se pripoveda, da se onamo veštice najviše skupljaju više sela Molovina, na nekakome orahu, a u Hrvatskoj se opet pripoveda, da se onamo skupljaju na Kleku više Ogulina... Veštice beže od krsta i pred krstom njihova moć prestaje. Žena koja je veštica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj čovek okrene glavu gde su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad vide u veče kakoga leptira gde leti po kući, ponajviše misle da je veštica, pa ako se može, uhvati ga, te ga malo napale na sveći ili vatri, pa ga puste govoreći: "doći sutra da ti dam soli..." Kad u kakvom selu pomre mnogo dece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je veštica, i da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu veštica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku napolje i puste, ali ako ne može da potone, oni je ubiju, jer je veštica. Uz vešticu i veli Vuk, da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali od nje). Mnogi kažu da su je viđali gde ide povezana belom maramom, a gde koji pripovedaju da su je i nosili tj. ona nađe čoveka u polju ili srete ga na putu, a gde kom dođe i u kuću, pa mu kaže: "Ja sam kuga, već hajde da me nosiš tamo i tamo" (Kud ona hoće). Onaj je uprti na krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući neće ništa učiniti) i odnese je bez ikakve muke, (jer nije teška ni malo) kud mu kaže. Kuge imaju preko mora svoju zemlju (gde samo one žive), pa ih bog pošlje amo (kad ljudi zlo rade i mnogo greše) i kaže im koliko će ljudi pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; zato kažu da se vrlo boje zlih pasa. Kad kuga mori onda joj slabo govore kuga već kuma (kao da bi je time umilostivili) niti smeju ostaviti u veče neoprane sudove; jer ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi lepo oprani, pa ako ne budu a ona sve kokoške i čanke izgrebe i otruje. Jedan od nižih demona u ruskom folkloru jeste ovog naziva glase: jendza, jandza, – ježi – jenžibaba. /G. Krek: op. cit./ Ime jednog nižeg demona društvu sa samovilama, dovodi Leže u vezu sa jagababom. // Iz knjige "Vasiljev - Slovenska Mitlogija"
Pisi te o vilama sta god bilo =) 
Dali ste ikada sreli neku vilu? I kakav je vas susret bio snjom? =) 
Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.
ISPRICAJ TE VASE DOGADAJE U SUSRETOM S VILAMA!!!! 
Arijac je pripadnik pete Rase Majke, nasljednice Atlantide. 
Gorske ili planinske vile lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i cuvaju ga. Tu su posebno brižne biokovske vile. Prica veæ stoljecima govori da su zaklete na sto godina (što vila zna što je to stotinu godina!). Odozgo su lijepe, ali donji im je dio tijela ružan: umjesto nogu imaju konjska kopita. Ipak, planinari, ne zaboravite: za biokovske se vile prica da su najzgodnije gorske vile. Ali su i opasne! Znaju biti dobre, ali i vrlo pakosne. Kad bi ljudi pošli na Biokovo brati ljekovite trave pa bi ih ugledali, one bi ih bacale s litica u ponor! Jer, one svoju moc nad ljekovitim travama ne žele podijeliti ni sa kime!
Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i "vile oblakinje" koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja. 
Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav. 
Lijepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!
Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.
Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
''Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!''. Ovako govori od davnina nasa narodna usmena predaja. 
Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima. 
BEBO
BEFANO
BEN VARREY
BLACK ANNIS («Crna Annis»)
To su mjesta na kojima su vilinske čarolije jake. Njihov zvon doziva vile na njihove gozbe na mjesečini. Prisutnost zvončića u hrastovoj šumi je siguran znak da tu obitavaju zla bića Hrastoljudi, te smrtnici trebaju biti na oprezu. U Somersetu se vjeruje da nikada ne treba brati zvončiće u šumi jer to može razljutiti vile. Ako si dijete, otet će te vile, a ako si odrastao nećeš više moći naći put iz šume sve dok te netko ne spasi. Vještice često sade zvončiće kako bi privukle vile te je nekoć to bio osuđujući dokaz na suđenju vješticama.
- to su ptice Rhiannona, prema Welškoj tradiciji. Mogu začarati onoga tko ih čuje i odvesti ga u vilinsko kraljevstvo
- biljka povezana sa vilama. Pojavljuje se u mnogim pričama, obično u kontekstu čarobnih prepreka koje se trebaju priječi ili kao zaštita junakinje (zbog oštrog trnja). Popularna je engleska priča koja govori o kćeri jednog diva koja je pobjegla sa princem. Divovi su pošli u potjeru za ljubavnicima. Princ je bacio trn za sobom i iz njega je iznikla guštara toliko gusta da se ni miš nebi mogao kroz nju provući, te su divovi odustali od potjere.
BLANCHARD
KRV
Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća.
BOABHAN SITH 
PLAVI BEN
- vjerovanje je svuda u svijetu da su prirodne nepogode i bolesti djelo vila i duhova. Smrt i paralize su tako pripisane vilinskim strijelama. Korijen engleske riječi «stroke» («udar») za paralizu je izveden iz «elf stroke» («vilenjački udar»). Vilenjačke strijele mogu izazvati oticanje butina koje postaju crvene i upaljene od reume i artritisa. Prisustvo nevidljivog vilenjačkog skupa uzrokuje paralizu. Grčevi su kazna za uvrede vilama. Tuberkulozu uzrokuje jedenje vilenjačke hrane ili posjećivanje vilinskog brežuljka u noći. Vile uzrokuju grčeve, modrice, osip i uši. Dječja paraliza je znak da je dijete zamjenjeno vilinskim djetetom, jer ako se dijete ostavi bez nadzora, doći će zle vile i zakrenut će mu udove i uzrokovati deformacije. Vile noću kradu konje i pletu im grive u vilenjačke pletenice. Engleske vile mogu ukrasti tvoju sjenu što će uzrokovati polagano nestajanje i smrt. U Norveškoj vilenjački dah uzrokuje plikove po tijelu.
The moonlight fades from flower and tree,
U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju. 
Ušušur je bio vilenjak zaljubljen u lijepu djevojku. Kad se ona udala za drugog, Ušušur je začara tako da se sirota djevojka utopila u rijeci. Rastrzan bolom i sam skoči za njom. Želeći se kazniti sveza sam sebe za nogu i ostane živjeti na dnu rijeke. Na dan kad počinje jesen i vode se preobrazuju, ispliva i triput zapjeva: "ušur, ušur, ušur!" Tko mu čuje pjesmu, umrijet će tu jesen. Zaštitnik je mutavaca, melankoličara i luđaka. Ljudi iz Plehana vele da je Ušušur lancima vezan na dnu riječnog vira u rijeci Ukrini i drugim rijekama u Bosanskoj Posavini.
U ruskom folkloru Rusalke imaju istu ulogu koju imaju vile kod Južnih Slavena. Kao i vile one žive u vodi, poljima, šumama.Narod ih se boji, osobito u vrijeme Duhova (Rusalja). U nekim krajevima njihov se kult veže uz kult mrtvih. Vjeruje se da su to duše umrlih djevojaka, duše žena koje su se svojevoljno utopile, družice Vodenog. U sjevernoj Rusiji opisuju ih kao blijeda stvoranja, nalik na mrtvace, sa zelenim svijetlećim očima, južnije, posebno u Podunavlju, one su lijepe ali opasne jer svojim pjevom privlače u rijeku mladiće koji se utapljaju. Zimi su pod površinom vode i izlaze samo povremeno kad je toplije, a za Duhova se sele u šumu. Ljeti su šumske vile što sjede na krošnjama i noću plešu na čistinama. Njihova moć leži u erotskoj privlačnosti. Bio je običaj da se njima u čast na grane vješaju krpice. Žive po tri,sedam,devet ili jedanaest zajedno. One su članice posebnog nadnaravnog reda i ljudi s njima moraju postupati oprezno. Na mjestu gdje su one plesale spaljena je trava i taj krug više ne ozeleni. Plešu tako brzo da se čini kako nogama ne dodiruju tlo.
U Bugarskoj su česte legende o samovilama u sjevernim krajevima tj. samodivama u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta. Bugarske vile borave na planini i u vodama, najviše ispod mostova, u šumi i moru. No najčešće se igraju na planinskim vrhovima. Pod utjecajem kršćanstva, bugarskim vilama je istaknuto zlo, noćno lice. 
